Categories
Istraživačke priče

Zločin bez kazne

Država Crna Gora i grad Berane ostali su, nekažnjeno, bez jedine fabrike opekarskih proizvoda dok Crna Gora danas godišnje uvozi opekarske proizvode u vrijednosti od oko dvadeset miliona eura. Niko, nikada, nizašta nije odgovarao

Kada je prije osam godina ostao bez posla u beranskoj ciglani, jedan od radnika, četrdesetgodišnji Z. K, počinio je samoubistvo, ne izdržavši pritisak socijalne bijede u kojoj se našao. On je samo mjesec prije toga javno, putem medija, ponudio na prodaju bubreg, ali niko njegov vapaj nije ozbiljno shvatio.

„Svjestan sam koliko je teško živjeti bez bubrega, ali to je moj jedini izbor, a oni koji su mene i moje kolege doveli u ovaj položaj, trebalo bi da se  stide“,  bilo je posljednje što je ovaj nesrećni čovjek izjavio, prije nego je zauvijek zaćutao.

Bivši sindikalni lider ciglane, koja je nakon privatizacije porušena, Veselin Radičević, ni danas ne krije ogorčenje, ubijeđen da je to jedini razlog zbog kojeg je njegov drug podigao ruku na sebe.

„Bilo je to tako žalosno. Znao sam ga odlično. Nikada to ne bi uradio da nije bio u teškoj materijalnoj situaciji. Nije vidio izlaz. Kako su poslije toga mogli mirno da spavaju neki poslodavci u Beranama, ne znam. To je bio sindrom. Tih godina je još pet rednika tadašnjeg rudnika uglja u stečaju izvršilo samoubistvo. Takva je bila naša tranzicija“, – prisjeća se Radičević.

On kaže da od skoro šezdeset stalno zaposlenih radnika prije privatizacije, stečaja i rušenja fabrike, još njih deset danas nije među živima.

„Nekoliko njih uspjelo je da se penzioniše. Jedan se zaposlio u rudniku, doživio nesreću u jami i ostao invalid. Svi ostali danas su u jako teškoj situaciji i izrazito narušenog zdravlja“, – kaže Radičević za Monitor.

Samoubistvo Z. K. je već zaboravljena priča, kao što pada u zaborav i priča o pljačkaškoj privatizaciji i rušenju jedine fabrike opekarskih proizvoda u Crnoj Gori. Klasičan primjer privrednog zločina bez kazne, rekli bi radnici.

Beransku ciglanu je 2005. godine privatizovalo preduzeće Katel iz Podgorice, vlasnika Petra Đurišića. Ovaj čovjek poslije dvije godine odlučio je da prekine proizvodnju i hale do temelja poruši, pod izgovorom da će na tom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje “određenih sredstava”, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu.

Sva njegova obećanja ostala su samo mrtvo slovo na papiru, jer i pored posredovanja predstavnika Vlade i Opštine Berane cijela se priča, poslije brojnih protesta i sastanaka, završila uvođenjem stečaja, kada je pedesetak radnika upućeno na biro rada.

Đurišić je u više navrata pokušavao ponovo da kupi ciglanu. On je na pretposlednjem nadmetanju prilagao traženi depozit, ali je poslije toga izbjegavao da uplati preostalu svotu novca, tako da je fabrika i pored simbolične cijene tada ostala neprodata.

Bivši radnici tvrde da se čitavo vrijeme namjerno vršila opstrukcija kako bi se što više umanjila cijena fabričke imovine koju čine objekti s pripadajućom opremom i infrastrukturom na zemljišu površine pet hektara.

Poslije svega, ciglana je nakon dvadesetak neuspješnih licitacija, za 235 hiljada eura prodata novim vlasnicima koji očigledno nemaju  namjeru da grade novu fabriku.

“Samo šljunak koji je ostao na placu bio je vrijedan šezdeset hiljada eura, ili bager dvjesta četrdeset hiljada. Šta je za zemljištem? Koliko je na toj lokaciji vrijedno pet hektara”, – pita Radičević.

On podsjeća da je tokom stečaja prodat veliki dio imeovine, mašina i opreme, što, kako smatra, nije smjelo da se uradi.

“Od toga je korist imao samo stačajni upravnik Radojica Grba i jedna administrativna radnica koja je ostala tu da radi do kraja stečaja i prodaje imovine”, – kaže Radičević.

Portal Pod lupom slučaj beranske cilglane odavno je smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija. Radojica Grba inače važi za stečajnog upravnika koji je rasprodao „pola sjevera Crne Gore“. 

Pod lupom je tada napisao da njega nije previše uznemirila teza da je dio stečajne mafije.

Vezano za beransku ciglanu Grba je tada izjavio da je dobio potpuno čiste papire od bivšeg vlasnika, a da je „sve ostalo stvar krivičnog postupka“. Šta se u tom postupku dešavalo, da li je i kako okončan, javnost je za te informacije ostala uskraćena i više od deceniju.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) ranije je sačinila izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su ciglana i još neke fabrike u ovom gradu, namjerno dovedene do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu  nekada vodećih preduzeća.

“Kod tih preduzeća se pokazao obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene vrijednosti. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”, – naveo je MANS.

Bivši sindikalac Veselin Radičević pojašnjava na slučaju ciglane da je i nakon rušenja, ostala velika imovina, jedan dio objekata i zemljište.

“To znači da je poslije čitave pljačke preostalo za prodaju nekoliko infrastrukturnih objekata i pet hektara zemljišta. Među infrastukturne objekte spada restoran od 88 kvadratnih metara, upravna zgrada 176 kvadrata, magacin rezervnih djelova takođe 309 kvadrata, još jedan magacin 88 kvadrata, garderoba 93 kvadrata, natkriveno skladište 570 kvadrata, šljunka 727,5 hiljada kubnih metara, zemlje gline 14 hiljada kubnih metara, ‘kamacu’ bager gusjeničar, potpuno nov. Ta prodaja je oglašena u maju 2015. godine i okončana sa cijenom od 235 hiljada eura za sve to”, – objašnjava Radičević.

Iz ciglane su prije toga iznesene dvije tone bakra i dvije tone aluminijuma. Šleperi su danima nosili metalnu fabričku konstrukciju koja je završavala od Nikšića do željezara u regionu. Kada se sve sabere i oduzme, ispada da je čak i procjena imovine beranske ciglane, prije privatizacije kroz stečaj, od million i po, bila nerealna i niska.

U krugu pljačke koji je zatvoren prodajom preostale imovine za 235 hiljada eura, svi su po nešto prigrabili i očerupali.  Očerupani su i pokradeni radnici, njih šezdeset, koji su došli do socijalne bijede.

Bivši sindikalni lider kaže kako do danas nema odgovor na neka elementrana pitanja.

“Zašto je fabrika srušena? Najbliži sam uvjerenju da je to učinio moćni uvoznički lobi. To je bila jedina fabrika opekarskih proizvoda u Crnoj Gori, a Crna Gora danas uvozi godišnje opekarske proizvode u vrijednosti od oko dvadeset miliona eura”, – kaže Radičević.

Prema njegovim riječima, beranska je ciglana bila mala fabrika na sjeveru koji nikoga ne interesuje, tako da je sve prošlo nezapaženo.

“Pogladajte samo koliko se beranskih funkcionera koji su otišli u Podgoricu vratilo u Berane. Svima je bio interes da ostanu tamo i samo su ćutali na sve što se dešavalo u njihovom rodnom kraju. Tako je bilo i sa ciglanom. Malu fabriku je bilo lako žrtvovati”, – konstatuje Radičević.

On kaže da je neshvatljivo da se jedna fabrika, procijenjena na million i po eura, proda za dvjesta dvadeset hiljada.

“Da bi vam dočarao kakav je to apsurd, reći ću da smo kao investiranje kupili bager gusjeničar “kamacu” koji je koštao dvjesta četrdeset hiljada eura. Bager nije nikada stigao u fabriku već smo iznajmljivali mehanizaciju. Čuo sam da su ga posljednji kupci imovine kompanije jedva izvukli iz ruku prvog vlasnika”, – kaže Radičević.

Nekadašnji sindikalni lider podsjeća da su se tokom proteklih godina više puta obraćali tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedinaca za uništavanje ciglane.

“Policija je poslije dvije godine počela da saslušava određene osobe. Saslušano ih je pet i nakon toga predmet vraćen tužilaštvu na dalje postupanje. Apsurdno je to da je sva privatizacija obavljena po zakonu, a zakon je napravljen tako da se tajkunima koji su imovinu kupovali iz stečaja omogući pljačka”, – kaže Radičević.

Nakon svega iz beranskog ODT upućeni su da sami podnesu tužbu protiv vlasnika, jer nema elemenata da se goni po službenoj dužnosti.

“Za dvanaest godina, od kada smo podnijeli prijave, niko ništa nije uradio. Pozvali smo odavno i specijalnog tužioca da ovaj slučaj jednom, kada bude imao najmanje posla, uzme u razmatranje, ali ništa ni od toga”, – kaže Radičević.

Bivši sindikalni vođa ove fabrike objašnjava da nije samo ciglana u pitanju, već čitava industrijska zona Rudeš u Beranama. Ona je danas u takvom stanju kao da je prošla kroz bombardovanje. Kao poslije naleta cunamija.

Država Crna Gora i grad Berane ostali su, nekažnjeno, bez jedine fabrike opekarskih proizvoda. Niko, nikada, nizašta nije odgovarao. 

Tufik SOFTIĆ

Tekst je ranije objavljen na sajtu Monitora, 30.05.2019. godine, https://www.monitor.co.me/berane-ciglana-u-retrovizoru-zlocin-bez-kazne/