Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.
Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.
Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.
Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).
Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora. Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.
Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.
Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor. Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji);
Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.
Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.
Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.
Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma je došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.
Da li su?
Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „Preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.
Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.
U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.
U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.
Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“. Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.
Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).
Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).
Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.
Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.
Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.
Naredne 2001. godine, tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.
Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.
Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.
O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-tak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.
U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.
Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997., nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?
Zoran RADULOVIĆ
Tekst je ranije objavljen na sajtu Monitora, 17.06.2019. godine, https://www.monitor.co.me/tamna-strana-crnogorske-privatizacije-pivara-trebjesa-prvo-pa-mucak/