Categories
Istraživačke priče

Duboko zamrzavanje

,,Da Oboda nema, gradili bismo novi”, poručio je 1996. godine na Cetinju tadašnji premijer Milo Đukanović. Novi još nije izgrađen, a stari je uništen i opljačkan, tvrde bivši radnici ovog preduzeća. Godinama navode da su brojni poslovni prostori po Jugoslaviji prodavani i poklanjani, kao i zemljište i placevi. Bezuspješno su više puta apelovali na vrhovnog državnog tužioca da to istraži

Skupština prijestonice Cetinje je prije mjesec dana usvojila odluku o kupovini dijela imovine Elektroindustrije Obod u stečaju. Kupovina je  predviđena programom razvoja prijestonice za 2019. godinu, a procijenjena vrijednost imovine je 2,5 miliona eura. Prijestonica Cetinje je, istovremeno, u novembruprošlegodine, bila jedina koja je dostavila ponudu za kupovinu Oboda.

Do sada je zabilježeno blizu 30 bezuspješnih pokušaja prodaje nekadašnjeg giganta, koji je bio motor privrednog razvoja grada pod Lovćenom. Poput Cetinja, u doba tranzicije, Obod je zamrznut da čeka da upali bar jedan od velikih planova koji za ovu kompaniju imaju vlasti.

Dok se planovi ne ispune, stanje je katastrofalno. Lokacija nekadašnjeg Oboda je toliko zapuštena da su prije godinu dana aktivisti cetinjskog odbora Socijaldemokratske partije morali da čiste prostor oko spomenika Petra Sinanovića Nagiba, osnivača Oboda.

Sinanović, vizionar i pionir industrije u Crnoj Gori, osnovao je Obod 23. februara 1953. godine. Fabrika je prvobitno proizvodila sapune, paste za cipele, dok je kasnije uvedena i proizvodnja fluoroscentnih svjetiljki, zatim frižidera i kombinovanih hladnjaka. Obod uskoro postaje najpoznatiji po frižiderima,  koji su se prodavali u svim krajevima Jugoslavije, u 12 evropskih zemalja i u Americi. Frižideri sa Cetinja su kvalitetom nadživjeli fabriku, pa nije rijetko da i danas rade, sa 50 godina staža.  Nakon prve decenije rada fabrike planirana proizvodnja u 1963. iznosila je 30.000 frižidera, čak 50% više nego 1962.

Obod je ‘80. dočekao kao privredni gigant u jugoslovenski razmjerama, u konkurenciji sa EI Niš, Končar, Gorenje, sarađujući sa evropskim brendovima Filipsom, Indesitom

Gotovo da nije bilo cetinjske familije koja nije imala makar jednog člana zaposlenog u Obodu, a u njemu su bili zaposleni i radnici sa sjevera Crne Gore, iz Srbije, Hercegovine… U Obodu je radilo blizu 5.000 ljudi, preko 4.000 u Crnoj Gori, ostatak u prodajno-servisnoj mreži bivše Jugoslavije.

Hroničari su zabilježili da je krajem 70-ih i početkom 80-ih ova fabrika u jednom periodu proizvodila rashladne uređaje u tri smjene. Sada zvuči kao bajka da su u to vrijeme zaposleni u Obodu primali i po 17 plata godišnje. Isto kao i podatak da je početkom 80-ih na cetinjskom Birou rada bilo  svega 200-250 osoba, uglavnom onih koji nijesu željeli da rade.

I krajem 80-ih kada je počelo tzv. događanje naroda Obod je imao naručeno sve što proizvode. Međutim, u godini koja je počela januarom 1989. radnici Oboda su, poput  drugih, radna mjesta zemjenili titogradskim ulicama.  

Nakon što su došli lijepi, mladi i pametni, pa rat i ,,nepravedne” sankcije, počelo je sveukupno posrtanje. ,,Obod je iskorišćen da bude idealni pokusni kunić za uspostavljanje političke i neoliberalne ideologije AB-revolucionara: potrebno je potrijeti, ne dozvoliti privredno-proizvodne kreacije u Crnoj Gori. Ili, eksplicitnije: bilo je i ostaje važno da se spriječi svaki radni angažman, koji se ne može prljavo zarobiti. Takva srž ‘nove ekonomske politike’ potpunije se iskazala i citatom: ‘…zatvorićemo Obod, pa ćemo otvoriti bolji”’, napisala je ekonomistkinja Mila Kasalica nedavno u svom članku o sudbini Oboda.

,,Da Oboda nema, gradili bismo novi”, poručio je 1996. godine na  Cetinju tadašnji premijer Milo Đukanović.

Novi još nije izgrađen, a stari je uništen i opljačkan, tvrde bivši radnici ovog preduzeća. Godinama navode da su brojni poslovni prostori po Jugoslaviji prodavani i poklanjani, kao i zemljište i placevi. Bezuspješno su više puta apelovali na vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića da ispita šta se dešavalo sa imovinom “Oboda”.

Početkom milenijuma iz Vlade su najavljivali da će njihov ekspertski tim stupiti u kontakt sa švedskim Elektroluksom, zatražiti od njega kredit i dio repromaterijala po nabavnoj cijeni i organizovati proizvodnju u fabrikama zamrzivača i hladnjaka.

Kako obećanja ne rješavaju probleme, proizvodnja u Obodu je prekinuta 2008. godine, a odlukom borda direktora oko 1.200 radnika je poslato na Biro rada. Radnici su tokom stečaja koji je uveden 2008. dobili otpremnine za koje je izdvojeno oko 18 miliona eura. Dio zaposlenih je nezadovolјan što nisu u potpunosti ispunjena njihova prava iz radnog odnosa, pa već deceniju po sudovima traže pravicu. I ne nalaze je.

Sudija Privrednog suda, a sada predsjednik ovog suda, Blažo Jovanić krajem 2015. izrekao presudu da radnici Oboda na ime sudskih troškova treba da plate 174 hiljade eura, jer se njihov punomoćnik navodno nije pojavio na ročištu. Shodno sudskoj presudi 320 radnika, koji su tužili Obod tražeći 74 hiljade eura iz kase uzajamne pomoći, treba da plate 174 hiljade eura sudskih troškova.

Novi stečaj u kompaniju Obod uveden je 2012. godine i to na zahtjev Elektroprivrede, zbog duga za struju od 130 hiljada eura. Od tada je bilo blizu 30 neuspješnih  sudskih prodaja.

Evo primjera nekih od pokušaja prodaje: početkom 2016. na adresu stečajne uprave dostavljeno je pismo namjera kompanije Mystarland Montenegro u kom su saopštili da žele da kupe cijelu imovinu fabrike te da ulože 20 miliona eura. O ozbiljnosti namjere je govorila i činjenica da je ta kompanija registrovana u Centralnom registru privrednih subjekata istog dana kada je i dostavila ponudu za Obod.  Za Obod je tokom iste godine bila zainteresovana i kompanija iz Valensije koja se bavi preradom duvana…

Nesreća u nesreći je što sve ove godine Vlada nije gledala propadanje Oboda skrštenih ruku. Sjetila bi ga se isključivo prije izbora.

Neposredno prije parlamentarnih izbora u oktobru 2012. vlasti su obećale ,,odmrzavanje Cetinja”, kroz projekat Marina Abramović Community Centre Obod Cetinje (MACCOC). Najavljeno je da će na prostoru nekadašnjeg gornjeg Oboda, koji se prostire na površini od 130 hiljada kvadrata biti uspostavljanji različiti kulturni, umjetnički, turistički i privredni sadržaji. Kao cilj je postavljeno privlačenje poznatih brendova i stranih investitora, a sve u saradnji sa poznatom konceptualnom umjetnicom Marinom Abramović

Od tada u biznis zoni MACCOC-a jedino je otvoren distributivni centar kompanije Pinko Montenegro zvaničnog distributera češkog brenda Pinko koji se bavi proizvodnjom sladoleda. Iz Prijestonice krive Vladu i Marinu Abramović za neuspjeh megaprojekta. Oni su za idejni projekat dali 1,4 miliona eura, a Vlada nije uložila 5,1 da se riješe imovinsko-pravni sporovi, ni umjetnica Abramović nije ništa poduzimala.

Idejama nikad kraja, pa su tako pet dana prije lokalnih izbora, u novembru 2013, tadašnji gradonačelnik Cetinja Aleksandar Bogdanović, izvršni direktor ukrajinskog Montelora Rastislav Karandjejev i stečajni upravnik Oboda Nikola Vujačić, potpisali ugovor o gradnji fabrike čokolade. Kad su izbori minuli, rok za otvaranje fabrike je pomjeran nekoliko puta, uz najave da ni rat u Ukrajini neće omesti investitora da završi fabriku. Tek nekoliko godina poslije potpisivanja ugovora, objavljeno je da od cetinjskih čokolada neće biti ništa.

Sada je Prijestonica Cetinje je odlučila da kupi dio imovine Oboda. Novac za kupovinu obezbijeđen je dijelom iz kapitalnog budžeta za ovu godinu, dok će ostatak biti planiran u budžetu za 2020. godine. Ne treba zaboraviti da je sljedeća godina izborna, pa je za očekivati neka nova kolosalna obećanja. Već se počelo – iz prijestonice je obrazloženo da će se ovom transakcijom steći uslovi za nova zapošljavanja i za novi privredni razvoj grada.

Predrag NIKOLIĆ

Tekst je ranije objavljen na sajtu Monitora, 16.05.2019. godine, https://www.monitor.co.me/hronologija-propadanja-slucaj-obod-cetinje-duboko-zamrzavanje/